Doba najvećeg procvata srpske srednjovekovne države ne može se sagledati samo kroz tumačenje egzaktnih činilaca i poznatih okolnosti, jer je ono nerazdvojivo od čoveka koji je životnim stilom i načinom vladanja postao njegov simbol. Potpunost je nerazdvojiva od razumevanja psihološke strukture ključne ličnosti tog doba – cara Dušana.

Želja mi je da u ovoj knjizi prikažem jednu od mogućih perspektiva sagledavanja određenog istorijskog trenutka kroz cirkularnost međusobnog uticaja istorijskih, društvenih i političkih okolnosti i ličnosti najmoćnijeg čoveka tog doba. Knjiga je pisana iz ugla psihijatra i psihoterapeuta koji je analizirao njemu dostupne istorijske činjenice, a ne iz ugla profesionalnog istoričara ili književnika.

U knjizi su kroz kratke odlomke opisane izabrane istorijske sekvence, kojima su se preciznije bavili merodavniji autori, ali su one ovde u psihološkom smislu dragoceni tragovi koji govore u prilog postavljenim hipotezama. Verujem da objektivni istorijski događaji potpunost dobijaju kroz multidisciplinarni pristup, celovito sagledavanje i psihološku interpretaciju struktura ličnosti i interpersonalnih relacija.

Trudio sam se da izbegnem svaki vid idealizacije i da što objektivnije sagledam željene teme. Ličnosti velikih vladara nisu drugačije strukturisane i nisu lišene mana rezervisanih za „obične ljude“, što svakako ne umanjuje njihovu autentičnost i istorijski značaj. U analizi sam koristio integrativni pristup, ali sam se uglavnom u interpretacijama oslanjao na principe sistemske porodične psihoterapije.

 Fokus je u velikom delu knjige na tri generacije Nemanjića, što sam smatrao dovoljnim da se ličnost cara Dušana zadovoljavajuće sagleda. Analiziran je genogram porodice Nemanjić u četiri kolena: Dušan, njegova žena Jelena i sin Uroš (Nejaki); Dušanovi otac i majka, Stefan (Dečanski) i Teodora; Dušanov deda (kralj) Milutin; u nekim poglavljima u kojima sam smatrao da je to značajno, pominjem Dušanovog pradedu Uroša i njegovu ženu Jelenu Anžujsku.

U pojedinim delovima knjige se hronološki spominju i prethodni vladari iz porodice Nemanjić. Smatrao sam da je to neophodno da bih, držeći se načela sistemske porodične psihoterapije, mogao osvetliti značaj transgeneracijskog uticaja. Knjiga je primarno zamišljena kao psihobiografija odnosa Dušana i Jelene, ali sam tek po završetku knjige prepoznao da je, slično kao i u stvarnom životu, Dušan Jeleni ,,ukrao prvi deo knjige“, da u njemu on dominira, dok se Jelena ,,ušunjala“ u drugi deo, dobijajući sve značajniju ulogu u analizama. Baš kao što je i u stvarnosti činila, tek kad se osvrnemo unazad, razumemo koliko je neizostavna i važna bila. Jelena se za svoje mesto u knjizi izborila.

Verujem da će knjiga, uz sva ograničenja dostupne literature i samog autora, dati zanimljiv i nadam se novi ugao gledanja na ovaj veliki, a uz dozu lične pristrasnosti moram dodati, i najveći par srpske istorije.

Aleksandar Misojčić